let me tell you a little story...

17 prosinac 2011



Priču bih mogla podijeliti, ali na koji način, kad ni sama nisam sigurna da li je ta priča ikad bila stvarna jednom u svojoj prošlosti i istinita u apsurdnosti koju nosi sa sobom, ta dva lica koji su i glavni akteri te sumnjive priče, kao i inspiracija za nosivost filozofije.
Recimo kada da bi i željela razlučiti fragmente djelovanja tih aktera; kakav smisao bi ta priča imala za mene u ovom trenutku kada je sve prošlo i kada su mi ostale samo uspomene i sjećanje kao dokaz da sam ipak bila jedan od likova bez kojih ovaj trenutak ne bi bio postojan?
Vjerujem da se jednom zaista i događala, ali koji bi bio njezin točan tok i da li je završetak stvarno bio završetak, ili se nikad nije ni privelo kraju, i da li je događaj koji za mene predstavlja početak nove etape u životu bio samo logičan slijed stvari ili samo kraj jednog dijela života i početak drugog bez drugog aktera istoimene radnje- neću nikad biti sigurna. Jer kada trenutak u kojem jedan dio od dvije univerzalne svijesti shvati da njezin napredak više ne ovisi i/ili ne može napredovati, tada se promjene, odnosno odluke, očituju kroz ljudsko djelovanje u kojem je smo primorani odlučiti i razaznati slijed naše budućnosti barem za neko izvjesno vrijeme u kojem kao osnova neće patiti naša egzistencija već će razvitak ovisiti baš o toj nekoj odluci koja je mogla biti donesena na sto milijun drugih načina, ali baš ona koja biva, razvijena je kroz niz odluka i vjere da će baš taj put biti dovoljno ispravan da se eksponencijalno nastavimo kretati kroz životni put u željenom smjeru stremeći ka životnoj ili univerzalnoj istini.
I tako, gledajući kroz uspomene koje nam ostaju kao intimni, i nepobitan dokaz da smo jednom ipak postojali i donosili iste te odluke, samo u skladu sa situacijom za koju smo živjeli kao trenutni stupanj osobnosti i mogućnosti prilagodbe samospoznaje, shvaćam da baš i nisam imala izbora u svim tim odlukama. Jer, vjerujući u ispravnost i opću vrijednost trenutka u koji polažem nade da će me dovesti korak bliže ka konstanti onog osjećaja koji me i navodi da činim ispravnu stvar, ne mogu iz trenutne samospoznaje govoriti kako možda nisam trebala reći to i to, učiniti ovo ili ono jer sve što sam do sada činila bilo je da me dovede baš do ovog trenutka u kojem sam sad-pa kako onda da zažalim nad bilo čime kada u tom slučaju ne bi ni imala izbora za promišljanje i ispravnosti donešenih odluka jer ne bi sada ni bivala i mogla promišljati o istom?
Što me dovodi, da i onu moju sumnjičavu priču i priču o retrospekciji donešenih odluka, mogu bez imalo savjesti smjestiti u samo jedan od paralelnih svjetova, u jedan od inih u kojem je tok svih mojih odluka rezultiralo trenutnom mogućnošću da spoznam kako sam imala još milijun drugih mogućnosti, ili koliko god već da ih se moglo protegnuti kroz jedinstvenost bića u univerzumu koji je baš igrom slučaja postala nešto što sebe naziva kao postojanom i slobodnom u mišlju da imam izbora i nadzor nad vlastitom sudbinom ili bolje rečeno, većinski udio i izbor u kreiranju vlastitog života.
I to je isto zanimljivo,..što mislite, da li imate apsolutnu kontrolu nad vlastitim izborima i mislite da unatoč svim faktorima za koje se možete sjetiti uzeti u obzir, da li krajnji amen pripada vama i samo vama ili možda vjerujete da zbog svih tih beskonačno reinkarnacijskih faktora, smo apsolutno u nemogućnosti kontrole nad osjećajima prema kojima vodimo svoj tok života kao prema onoj unutarnjoj mapi prema kojoj se navodimo da činimo dobro i ispunimo i/ili nađemo smisao zbog kojeg smo i stvoreni? Ili možda mislite da ste se rodili s točnim razlogom spajanja spermija i jajašca baš tih osoba koje zovete roditelj, ili možemo ići još i dalje i reći da ste se rodili kao spoj te dvije genetski neophodne reakcije za reprodukciju kao slučajan izbor kodova koji čine temelje osobnosti, predispozicije (ili u okviru toga, mislite da ste posebni baš zbog tog jedinstvenog spoja koji je višom silom dodijeljen baš vama i kako nemate ili imate ali vrlo malo utjecaja na taj genetski start?) ili konačno, mislite li da biste bili drugačiji kao osoba kada biste se rodili sa istim genetskim "predispozicijama" samo u potpuno drugačijem životnom okruženju, krajnje ekstremnom iz vašeg sadašnjeg kuta gledanja-vjerujete si da bi i dalje donosili iste odluke ili bi odluke bile u skladu sa vašom osobnosti ili biste se prilagodili situaciji i iskoristili bogomdani genetski kod i krenuli u ostvarivanje životne zadaće kao ovozemaljski putnik koji je prihvatio da su odluke ili već unaprijed predodređene pa se ni ne opterećujete time da li činite ispravno ili bi vaša odluka o planu puta bila potpuno svojevoljno donošena kao promišljena impulzivnost bez opterećivanja kako vaši postupci djeluju i šire se oko vas (ne mislim na namjernu zloću, već iskorištavanje vlastite slobode i volje u svrhu postizanja vlastitog cilja i ugode)?
Bilo kako bilo, odluke moraju biti donešene.
Ne postoji savršeni trenutak za samospoznaju o ispravnoj tempiranosti kreiranja odluke u životnoj stvarnosti, i isto tako ne vjerujem da postoji samo jedan ispravan ili jedan savršeno prikladan način za uravnotežano balansiranje spoznaje o samoj odluci koja nosi sa sobom trenutnu intimnu osjećajnost vezanu za sami spoznajni trenutak koji veže na sebe osjećaje iz jedinstvenog spektra osjećaja samo homo sapiensu znanim. Unatoč odluci koja je donešena na ovaj ili onaj način imamo li mi i dalje mogućnost usmjeravanja djelovanja svojih riječi i prezentiranja načina na koji ćemo uskladiti odluku i njenu narav u stvarnom svijetu? Jer cijeli taj proces nosi sa sobom i određene nedoumice koje nas mogu sputati u namjeri ispravnog puta donošenja odluka.I na kraju, sam način na koji ćemo izbalansirati izvedbu nekog djelovanja i mjere u kojoj smo sigurni da donosimo ispravnu odluku utječe na sveukupnu i konačnu izvedbu zadatka koji će nam se postavit bez obzira jesmo li to ispravno napravili i /ili više onako s manje sućuti i vjere da možemo uložit više svoje mudrosti no što pronalazimo snage i za ono osnovno.
Ne znam za vas, ali meni je zaista stalo da imam kontrolu nad sobom u svakom trenutku jer zaista želim činiti stvari koje su dobre u svojoj apsolutnosti. Voljela bih u svakom trenutku imati i povratnu informaciju, odnosno iskrenost s kojom će mi netko za početak pokazati da me dovoljno cijeni da smatra kako sam vrijedna te istine ali i kako bi znala da moje namjere ne ostaju samo mrtvo slovo na papiru, želja ili htijenje iz koje nemam pravu i iskrenu namjeru posvetiti se krajnjem cilju u kojem bi riječ i misao sprovela u djelo, već bih voljela znati da i vi vidite proces od mojeg htjenja do truda i na kraju kao rezultat, da se osjećate kako zaista nemam loše ili skrivene namjere zbog kojih bih poželjela biti netko tko ne želim biti.
Ma, znam, nisam ja bitna, ali osjećam da nekim stvarima u životu vrijedi biti posvećen i njegovat ih zajedno sa unutarnjim promjenama koje nam mogu biti putokazi prema onome tko želiš, odnosno ne želiš biti. Da, znam, lako je samo pričati o tome, ali što kada treba brzo reagirati ili što kada je stvar već učinjena i shvaćaš (dok ju činiš) da je kriva (shvaćaš i da ne možeš činiti baš ništa drugo osim onog što i činiš,ali činiš ju i osjećaš da je to krivo)? Pa, ne znam, jer da znam, ne bih reagirala tako kako nisam željela i ne bi rekla stvari za koje znam da su nepotrebne,besmislene (ali! u kaosu, i nedostatku zdravog razuma hvatajući se za slamke tražeći onu najdulju u nadi da postoji netko s druge strane koji će pripomoći u raskrinkavanju ovog misterioznog postojanja čine se stvari koje nisu dobre u svojoj apsolutnosti i svjesna sam tog svakog trenutka). Ali već onda, kada postane kasno da se krene od početka,da se restarta početna namjera s kojom smo i naumili doći do rješenja, onda se samo možemo nadati da naša prethodna djela i riječi vrijede dovoljno da osoba kojoj upućujemo riječi kojoj ne bi trebale biti namijenjene, ili barem ne u onom smislu u kojem su se neposlušno raspodijelile, da ima dovoljno mudrosti i razumijevanja o ispravnim namjerama.
Znači, odluka će biti donešena jer nju donosi i protjecanje vremena i ne mogućnost saznanja o budućnosti, pa znamo da možemo nešto odgoditi za dogledno vrijeme, ali kako vrijeme i dalje protječe u ljudskom životu tako je i ljudski život podložan promjenama odnosno odlukama koje moraju biti donešene makar ih mi sami nismo ni tražili, ili još bolje, uopće ne želimo promjene jer mislimo da nam je ovako baš dobro. Da, šteta, i ja kažem, ali čovjek je evoluirao kroz sve ove godine, jer da nije, ne bi postigao sva ova čudesa, a postigao ih je samo zato što nas vrijeme ili neka druga sila gura prema naprijed i ne dozvoljava nam da se previše navikavamo na bilo kakvu situaciju za koju mislimo da smo ju savladali ili za koju mislimo da ju možemo pobijediti jer kada osjećamo da smo se u potpunosti upoznali i pomirili sa trenutnim stanjem, baš zbog toga,da se ne bi uljuljali i ostali na jednom razvojnom polju, vrijeme ili što već želite imenovati kao glavnim pokretačem svega, život nas prisiljava i nanovo uči o tome što znači živjeti.
Koja je poveznica kroz sve ovo? Možda je naša prošlost u jednom svemiru, naša budućnost u drugom, možda svaka odluka koja nosi uz sebe (neograničeni) broj mogućnosti stoji kao zaseban svemir na čije postojanje mi nemamo utjecaj i ne možemo nikako saznati što bi bilo kad bi bilo jer u trenu kada je odluka bila donešena prateći njezinu putanju i rješavajući još mnoge druge na putu, mi živimo svoj život. Da, nije to nikakva spoznaja, ali zar ne bi bilo zastrašujuće kada bi znali da trošimo svoje ograničene dane koji su nam na raspolaganju da ih ispunimo onako kako MI TO (NE)ŽELIMO? Zamišljam se u svojim zadnjim danima života, kada bi sabirala i ocjenjivala svoj život prema ekvivalentnosti vrijednosti za koje držim kao jedine ispravne, univerzalne i nepogrješive...željela bih moći čiste savjesti osjetiti ugodu i olakšanje što ću napokon završiti putovanje u kojem nisam (namjerno) povrijedila svojim djelovanjem osobe na koje sam utjecala i koje su utjecale, da sam dala najbolje od sebe u trenutcima odluke koje su se nizali kada sam najviše griješila jer sam bila neuka i slaba da se zaustavim na trenutak i propitam kakve će biti posljedice napravim li ovo ili ono,.. osjećala bih ugodu zbog osjećaja vlastitog unutarnjeg ispunjenja koji bi se zaokružio baš tom spoznajom u tom trenutku.
Žao mi je kada ne osjećam se kao da bi trebala usrećiti roditelje na način da podliježem sustavu iz zahvalnosti što su me donijeli na svijet i što su me hranili 20 i više godina dok nisam postala u potpunosti u mogućnosti se brinuti za sebe (i/ili obitelj),… ne osjećam da bih diplomom dokazala pravim ljudima svoje pravo znanje i ne mislim da se novcem može kupiti sreća pa da zbog toga podredim većinu svog života u kojem bi jurila za novcem misleći da mi je baš taj neki posao odlučujući u ostvarenju skrivenih planova koji se na taj način nikad ne bi ispunili. Možda tražim previše ili premalo, ali znam točno kako NE ŽELIM provesti svoj život: ne želim ga provesti tako što ću živjeti dan za dan i svaku noć se pitajući jesam li dala sve od sebe i znajući da je odgovor jedno veliko ne, ne želim shvatiti kada bude prekasno da sam povrijedila osobe koje sam volila znajući da joj se me nisu vidjeli u željenoj perspektivi- jer znajući da voljeti nekog znači blagoslov, ne želim da mi život prođe u ne znanju o svijetu i ljudima s kojima živim i da nemam barem malo mudrosti za prenijeti sljedećim generacijama kojima će biti potrebna sva raspoloživa pomoć za globalnu promjenu kolektivne svijesti.
Da, to znam da ne želim...
Također,i sve te silne odluke i pritisak da se da sve od sebe i da budeš pošten i pravedan baš onda kada se ne ponašaju tako prema tebi, stavljaju nas na kušnju da opravdamo svoje postojanje i da ga zaslužimo u potpunosti jer ne možemo se kretati kroz prostor (i vrijeme) ne ostavljajući za sobom baš nikakve tragove.
Ponekad poželim da se krećem, ali da nemam nikakvog utjecaja na ništa i nikog…pa maštam o tome kako sam dovoljno hrabra da ostavim ovaj babilon i krenem na put do Tibeta, Lhase. Što više razmišljam o tome, sve više sustav upliće svoje prste kojima boja moju stvarnost meni inače ružnim bojama.
Jer pomalo je neobjašnjivo da netko ima poriv ostaviti sve iza sebe, uključujući i vlastite roditelje i obitelj kojima zasigurno nije bilo ni na kraj pameti da bi se itko normalan mogao upustiti u takvu apsurdnu avanturu. Volim misliti kako bi imala dovoljno hrabrosti za to, ali ono odgojeno i naučeno u meni se buni i protestira protiv takvog besmisla jer kaže mi da Himalaja neće osigurati egzistenciju niti će iznjedriti diplomu kojom ću svijetu d(p)okazati da vrijedim dovoljno za logično prosuđivanje i rasuđivanje u sistemu u kojem vrijedi samo jedno pravilo; koje ujedno vrijedi i za funkcioniranje cjelokupnog sistema: jednom kada pristaneš biti dio sistema, možeš se pozdraviti sa djetinjstvom i slobodom izbora, jer pristali ste ući u rat koji se izvodi između nekolicine izvankolektorskih intelektualaca i onih koji su u potrazi za istinom,pravom slikom pravog svijeta a ne onog koji su uredili svjetski moćnici
(ma to od davnina se lagano kuha i samo se nadodavaju sastojci koji služe da nam juha bude ukusnija i toplija, ali samo za cijenu vaše osobnosti, laički rečeno, prodajete dušu vragu) protiv političara čiji je DNK- kod toliko već iskvaren da može poslužiti samo kao ljuštura nekom odvratnom nižefrekvencijskom ne-biću koji može preživjeti samo ondje gdje nema humanosti, hraneći se strahom i ne znanjem (David Icke). Taj rat se odvija svuda okolo nas a posebno na svjetskoj sceni gdje je najlakše upravljati masom marioneta koje ni ne znaju zašto je to sve tako, jer odavno smo naučeni da ni na jedno pitanje nećemo dobiti odgovor pa nam je lakše šutjeti nego plaćajući znanje skuplje od suhog zlata, i tako imajući stado ovaca na broju, lako se složi univerzalna jednadžba koja će se moći primijeniti na svaku ovcu pojedinačno.
Ta jednadžba će savršeno biti izjednačena sa lijevom i desnom stranom (mozga) i asimilirajući jednadžbu, primjenjujući ih jednu za drugom, što dobivamo? dobivamo hrpu iskalupiranih, tobože obrazovanih (čitaj:ispranih mozgova) intelektualaca (čitaj:isfrustriranih kretena koji nikad nisu vidjeli svijet izvan sigurnosti svoga doma i ni ne sluteći da su upali u najveću svjetsku zavjeru u kojoj je njihov napredan intelekt iskorišten za robovlasničke svrhe, jer da, naravno da znaju samo to slušati,raditi i popravljati jer već od malena naš se život sastoji od vrtića,škole,škole i autoriteta čija riječ ne smije biti dovođena u pitanje jer naravno da nije ni upitna istinitost i dokazivost tvrdnji, kada znamo da su nas učili da samo šutimo,upijamo i smješkamo se, jer tako će nas više voljeti i prihvaćati u društvu...) koje šalju u svijet i poput pijuna se služe njihovim umovima, puneći i prazneći željeni sadržaj iz njih, ne birajući sredstva i način na koji će preoblikovati um u željeni oblik i stav pijuna.
Ja ne mogu nikoga uvjeriti u istinitost mojih spoznaja, baš kao što ni vi mene ne možete uvjeriti u suprotno, ali ima jedna olakotna činjenica,.. a to je ta da, koliko god mi imali ili ne imali izbora ja znam da dokle god ne pristanem u potpunosti predati se svjetskoj dominaciji ukalupljivanja mozgova i mišljenja, ja znam da će postojati i dalje vremena i prostora za moju slobodu i slobodu djelovanja uma. Možda se razočaram pa shvatim kako mi je dodijeljen toliko mali dio pod suncem pa stvarno poželim u inat krenuti na put usmeno pripovijedajući o tome kako nas drže u velikoj zabludi i kako im to ide sve bolje i bolje jer što nas više oni budu stavljali u okove zakona, propisa, vjera, što nas duže budu držali u strahu od .....(birajte čega, ima zaista svega u izobilju; sjetite se samo svih svjetskih kriza, bilo političkih bilo zdravstvenih i znati ćete da ne biraju ni sredstva ni način na koji će nas i dalje držati na okupu kao stado ovaca) to će im biti lakše doći do krajnjeg cilja. Svjetske dominacije! (nama normalnima to nije baš zdravorazumski logično i potrebno za egzistenciju ali to samo dokazuje dva ekstremna polariteta).
Možda mislite da sam luda, da se opterećujem nebitnim stvarima ili nepostojećim izmišljotinama mog vlastitog uma koji je dovoljno snalažljiv da nađe sva moguća opravdanja da se izbjegne odgovornost i prilagođavanje standardnim normama koje su smjerokaz u kojem smjeru trebam ići ako želim postati uzoran građanin države (u ovom slučaju Hrvatske, ali to je tako nebitan faktor kada je i ta fraza "uzoran građanin" skovana da nam se zamute oči u napuni glava još tonom takvih i sličnih fraza i citata koji na mozak (znanstveno dokazano) djeluju stimulirajuće na način da blokira moždane stanice koje bi trebale prerađivati informaciju, ali one su zablokirane te se one s vremenom i sve češćom upotrebom nastanjuju u naš mozak kao gotove činjenice koje mi ni ne dovodimo u pitanje jer ih držimo kao dio naših vlastitih zaključaka i odluka); ali ne, istina postoji, ružna je i ne baš tako teško dokučiva.
Jel kužite vi koliko to daleko ide? Odgovor je da niste sigurni ni u vlastitom mozgu. Zato, sve što saznate propitujte, nemojte ničemu vjerovati; dakako da su mediji (internet, televizija,novine..) najveći izvor informacija preko kojih možemo biti kontrolirani, zato tim masovnim medijima posebno ne vjerujte i svaku nelogičnost koju primijetite propitajte oko sebe jer možda se iznenadite koliko zapravo ima ljudi koji su shvatili da se ne mogu oslonit na nikog osim na sebe same. Znači, vodi se gadan i žestok rat: prvo mi sami protiv sebe, pa ako izađemo živi iz te bitke, čeka nas sljedeća koju ja mislim da ne možemo dobiti preko noći (jer kao što sam rekla, kuhalo se to stoljećima a nitko nije ništa primjećivao) ali ako se ugledamo na utopiju i zajednički udružimo snage da prokljuvimo kakve se to tajne kriju od nas, nama koji mislimo da živimo mirnim i bezbrižnim životom, možda si osiguramo drugačiji (istinski) i bolji svijet za našu djecu (koju se iskreno bojim donijet na ovaj ludi svijet). Možda utopijski svijet, ali ne bi imala ništa protiv ni generalne probe u kojoj je najviši zakon ljubav, a sve ostale vrednote postaju samo nijanse kada ljubav postane univerzalno oruđe u borbi protiv vremena, frustracija, usamljenosti, nerazumijevanja, patnje i boli zbog besmislenih ratova i napornih i opasnih radnih mjesta. Želim da planeta Zemlja izgleda kao mjesto besprijekorne čistoće i ljubavi, mjesto u kojem ne postoji apsurdni običaji u kojima se nanosi bol, želim da zemlja postane mjesto u kojoj se neće pojavljivati psihofizičke izopačenosti, što zbog gena što zbog preranog utjecaja masovnih medija na dječije mozgove. Želim svijet u kojem se neće poznavati pojmovi kao što su dominacija, anarhija, pobuna, rat, logori...želim svijet u kojem će se roditelji brinut za svoju djecu jer će ih ona usrećivati u tolikoj mjeri da neće poželjeti bilo što drugo sve dok imaju obitelj zajedno, želim svijet u kojem će svaka osoba imat svoj komadić zemlje o kojoj će se brinuti, želim da ne postoje stvari kao što su novac, tehnologija, kemija (sve u smislu "poboljšanja" i olakšanja života i povećanja društvenog standarda jer ne vidim potrebu za bilo čime što je u svakodnevnoj uporabi a da nije načinjeno iz i zbog prirode). Fucking back to basic! Bilo bi manje bolesti (naravno da smo bolesni kada je 90% stvari koje unosimo u sebe ili stavljamo na sebe štetno,otrovno) i ne bi bilo potrebe za farmacijom, možda bi se uspostavila prirodna ravnoteža broja ljudi i postotka obradive zemlje, možda bi prirodnom selekcijom ostali samo najjači ali Bog nas je učinio takvima i takvi ćemo biti. I dalje bi postojao hranidbeni lanac i sve bi se počelo vraćati u prirodnu ravnotežu. Ljudi bi se napokon osvijestili iznutra i shvatili da ako nisu duhom ispunjeni da im ni jedna materija neće moći nadomjestiti prazninu.
I tako bih tu možebitnu priču završila na način kao što je i počela-ljubavlju!

<< Arhiva >>